fejm.ba

Društvo

Intervju: Profesor Abdel Đozić o razmjerima ekološke katastrofe u Lukavcu i pritiscima koje trpi zbog istupa u javnost

Profesor  na Tehnološkom fakultetu, Univerziteta u Tuzli, Abdel Đozić nedavno je nakon ekološke katastrofe, kada se katran izlio u rijeku Spreču iz Global ispat koksne industrije Lukavac pri kojoj su povrijeđena tri radnika, angažiran u procesu utvrđivanja odgovornosti za ovaj nemili događaj.

Iako je, kako saznajemo ova tvornica od Tužiteljstva zatražila njegovo izuzimanje iz istrage, profesor Đozić ne libi se priznati u kakvim katastrofalnim ekološkim uvjetima živi pola miliona ljudi Tuzlanskog kantona. Kaže nam da zbog toga trpi  brojne pritiske, te da bi zbog svojih jasnih i iskrenih stavova koje iznosi u javnost mogao ostati bez posla.

Razgovarala:  Maja Nikolić

Fejm: Profesore Đoziću, koliki su razmjeri posljednje ekološke katastrofe u Lukavcu?

Đozić:  U pravom smislu riječi to i jesu katastrofe  s različitim posljedicama. Prva takva katastrofa je bila isticanje taložnice bijelog mora, gdje je velika količina taloga kojeg čini kalcijum karbonat, kalcijev hlorid, različite vrste soli s visokom ph vrijednošću onečistilo poljoprivredno zemljište na nekoliko desetina hektara i zagadila rijeku Spreču od Lukavca do Doboja.

Druge dvije katastrofe koje su se desile odnose se na industrijski kompleks gdje je došlo do istjecanja jedne velike količine različitih vrsta otpadnih materija koje su završile u rijeci Spreči. Ono što je karakteristično za ove materije jeste da one sadrže veliki broj organskih polutanata. Mnogi od njih su dokazani kao kancerogenici poput benzena. Imamo i lako hlapljive spojeve i to je onaj neprijatni miris koji mi ovdje u Lukavcu često osjećamo, a koji nastaje zbog nekontrolisanog curenja.

Ne možemo govoriti da je to neka otpadna voda. Tu se radi o koncentracijama različitih organskih tvari gdje je udio vode najmanji i koje, kada su pod visokim tempreaturama i promjenama pritiska, više ili manje isparavaju.

Fejm: Možete li biti konkretniji? Što to znači za zdravlje ljudi?

Đozić: Prema posljednjem iskraživanju 1 posto opće populacije u Lukavcu boluje od različitih vrsta karcinoma. Mi ovdje imamo skok u broju oboljelih. Moramo znati da je najveći broj djece u BiH oboljele od astme u Lukavcu. Dakle, sve vrste ovih zagađujućih tvari koje se emituju u atmosferu, tlo i vodu,  one imaju svoje vrijeme zadržavanja i svoje vrijeme djelovanja. Ono što treba naglasiti je, da u Lukavcu nema mjerne stanice za benzen i zato samo možemo pretpostaviti koliko su Lukavčani udahnuli benzena. Naravno da neće svi ljudi od toga oboljeti, ali je veći rizik da ćete u Lukavcu oboljeti od karcinoma nego u drugim mjestima koja nisu industrijska.

Fejm: Ako je katran iz potoka iscurio u Spreču kojom se navodnjavaju najplodnija poljoprivredna zemljišta, šta onda to znači?

Đozić: Istraživanja poljoprivrednog zemljišta u sprečanskom polju iz 2014. godine, nakon poplava,  koje je uradio Agropedaloški zavod su poražavajuća. Dakle, koncentracije teških metala među kojima je i živa, koncentracije pahova, policikličkih aromatskih jedinjenja je u tolikoj koncentraciji da bi trebalo zabraniti uzgoj poljoprivrednih proizvoda za animalnu i ljudsku upotrenu. Također, prema mojim istraživanjima koncentracije teških metala su ekstremno visoke.

Fejm: Je li istina da se taj katran iz Spreče ulio u rijeku  Bosnu, a zatim u Savu?

Đozić: Da. On je već došao u te rijeke. Moramo znati da ovdje dolazi do razrjeđenja i da polutant koji dođe u vodotok, on počinje sa svojim razrjeđivanjem. Onda naravno da što je vodotok duži i brži i što imamo veću količinu kisika to zagađenje opada. Međutim, mi ovdje govorimo kontinuiranom zagađenju koje se dešava. Treba znati da u Tuzlanskom kantonu Lukavac nema tretman za prečiščavanje otpadnih voda, nema Tuzla. Živinice imaju, ali prema mojim informacija ono trenutno ne radi. I kada dobijemo sredstva za ove prečiščivače, onda nemamo sredsva da ih održavamo. To su pitanja koja trebaju rješavati ljudi od struke.

Fejm: Zašto industrije, konkretno u Lukavcu ne ulažu u ekologiju?

Đozić: Moram reći da je kompletan sistem zaštite okoliša pao kada je u pitanju Lukavac. Naime, vi imate Uredbu o ispuštanju otpadnih voda u prirodne recepijente i kanalizacije koje je izdalo nadležno federalno Ministarstvo i znaju se granične vrijednosti. Međutim, prema toj uredbi vi može ispuštati koliko god hoćete otpadnih voda. To je zato što se u jednom članu Uredbe navodi rok operaterima, da se oni prilagode graničnim vrijednostima. Dakle, da u svojim industrijama izgrade postrojenja za pročiščavanje otpadnih voda. Međutim, oni to ne rade. Dakle, njima je samo dat rok prilagodbe.

Fejm: Imate li Vi objašnjenje zašto je tako?

Đozić: Zato što inspekcijama treba dati veća ovlaštenja da djeluju. Za sada ih nemaju. Jer pazite, zagađivaču je isplativije platiti kaznu od 10 do 20 hiljada maraka, nego uložiti u postrojenje za tretman otpadnih voda koje košta nekoliko miliona. Međutim, želim samo naglasiti da postoje i firme, koje su ekološki odgovorne poput Sisecam Soda Lukavac.

Fejm: Ono što je jučer zvanično novinarima rekao glavni kantonalni tužilac Tomislav Ljubić je, da već godinu i pol dana GIKIL radi bez obnovljene okolinske dozvole. Iako je stručno tijelo koje je formiralo federalno Ministarstvo okoliša reklo da ne postoje standardi za izdavanje te dozvole, po Vašem mišljenju  zašto ovo Ministarstvo ne izađe sa  zvaničnim stavom?

Đozić: Okolinska dozvola je osnovni element ili alat kojim se sprečava zagađivanje okoliša. Ta dozvola kod nas ne funkcioniše zbog togam što dokumentacija koja je potrebna da bi se napisala kvalitetna okolinska dozvola se ne radi. Također, okolinske dozvole nisu kvalitetno napisane. One su napisane preobimno i preambiciozno, a u nekim slučajevima bude smiješno pročitati šta je napisano u okolinskoj dozvoli. Mi naprimjer imamo okolinske dozvole u kojima je naloženo ulaganje od 100 miliona maraka u roku od pet godina. To je po meni nerelno. Po mom mišljenju je trebalo napraviti realnije projekte uz manje cifre, nego ograničenje na milionske iznose. Ovakav iznos od 100 miliona smatram da je trebalo razvući na perido od 15 godina, ali da se vide pomaci.

Naime, bolje je bilo očistiti deset metara jednog kanala za godinu dana nego ga ne čistiti pet godina. Bojim se da ljudi koji pišu okolinske dozvole nisu dovoljno stručni. Moram naglasiti da se struka u ovom slučaju najmanje pita. Mi na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli imamo inžinjere zaštite okoliša, ali oni nisu prepoznati u našim fabrikama.

Zaštitom okoliša se bave mašinci i građevinci i zato imamo ovakvu situaciju.

Fejm: Tužitelji su izrazili razočaranje onim što su vidjeli na terenu nakon izljevanja katrana. Kakvi su vaši dojmovi?

Đozić: Vi dođete u fabriku koja izgleda kao džungla. Onda vas ubjeđuju da je sve u redu. Vi imate tvornicu koja kontinuirano vrši emisiju benzena od različitih vrsta polutanata bez ikakvog nadzora. Dakle, imate postrojenja čija je efikasnost jednaka nuli kada je u pitanju prečiščavanje. Ta postrojenja samo stoje, ali nemaju funkcije. I opet vam tvrde da je to sve u redu, iako vi svojim očima vidite da to nije uredu. Vidite da je oprema zapuštena i korodirala, da su cjevovodi zapušteni. Vidite ljude koji rade da su nezadovoljni, jer nemaju zaštitne opreme. Ove stvari su trebale utvrditi inspekcijske službe. Međutim, očigledno je da oni to nisu mogli. Zato će Tužilaštvo sada svojim mehanizmima, nadam se, natjerati ove koji se ovako bahato ponašaju, da učine nešto da nam bude bolje.

Fejm: Trpite li pritiske zbog ovoga na što ukazujete, s obzirom da smo nezvanično doznali da traže vaše izuzimanje iz istrage o posljednjoj ekološkoj katastrofi?

Đozić: Naravno. Ti pritisci su svakodnevni. Od poruka u inbox gdje na  jedan vulgaran način  bivamo vrijeđani ja i moja porodica, do prijetnji da ću ostati bez posla ako nastavim pričati. Međutim, ja se ne bojim. Meni je u interesu jedino zdravlje građana. Vjerujte, ja imam kćerku od godinu i pol dana. Prošle godine sam je trebao odvesti na vakcinaciju u Dom zdravlja u Lukavac. Koncentracija čestica PM 2.5 je taj dan bila preko 900 mikrograma po metru kubnom. Morate znati da je sve iznad 200 mikrograma po metru kubnom alarmantno i nakon dvije stotine u svjetu se sve tvornice zaustavalju, automobili ne rade. Dakle, trebam li ja ovo prešutiti? Ne, mene to tjera da učinim nešto da bi generacije koje dolaze udisale čist zrak. Mi smo gori od Pekinga.

Ako će neko mene da ucjenjuje i vrijeđa da ja treba da šutim, onda je to na njihov obraz i oni treba da se toga stide.

 

 


Custom Text
Custom Text

Quis autem vel eum iure reprehenderit qui in ea voluptate velit esse quam nihil molestiae consequatur, vel illum qui dolorem?

Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet.

© 2018 Agencija za multimediju "FEJM". Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Na vrh